Mnoge znamenite žene Novog Sada nisu svojim rođenjem dobile status Novosađanke, ali su svojim radom i ugledom svakako zaslužile da se nađu među zaslužnim građankama Novog Sada. Iako su neke od njih provele ceo život u ovom gradu, mnoge počivaju u drugim gradovima, daleko od mesta gde su ostvarile san. Ovu kolumnu posvećujemo upravo svima njima, jer su za nas podjednako važne žene koje su rođene u Novom Sadu kao i one koje su u njega došle i sa sobom donele sve svoje vrednosti koje su nastavile da razvijaju u ovom gradu. Danas pišemo priču o Anici Savić Rebac.
Rođena u Novom Sadu, u porodici Milana Savića koji je bio neko vreme sekretar Matice srpske i urednik Letopisa Matice srpske. Anica Savić Rebac (1892-1953) je već kao devojčica, živeći od rođenja u intelektualnoj sredini, govorila nemački, francuski, i engleski jezik. Kao trinaestogodišnjakinja već objavljuje prevod Bajronovog rada Manfred, a kasnije i prevode P.B. Šelija i E. Verharna. Prve originalne književne radove – pesme, objavila je 1906. u Brankovom kolu. Porodica Savić se 1910. preselila u Beč, gde je Anica upisala studije klasične filologije, koje će okončati u Beogradu, po završetku Prvog svetskog rata. U Beograd je došla 1921., posle udaje za Hasana Rebca, i dobila prvo zaposlenje radeći kao suplentkinja, zatim kao profesorka u Trećoj ženskoj realnoj gimnaziji. Za istoriju feminizma značajan je njen aktivistički rad u Kolu naprednog ženskinja (Matici naprednih žena) i Jugoslovenskom udruženju univerzitetski obrazovanih žena. Njen boravak u Skoplju, gde je otišla prateći supruga, biće značajan i zbog poznanstva sa književnicom Rebekom Vest koja je u knjizi Crno jagnje i Sivi soko ostavila zabelešku o Anici i Hasanu. Anica Savić Rebac je 1932. godine, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu odbranila doktorsku disertaciju pod naslovom Predplatonska erotologija koja je iste godine i objavljena. U godinama do Drugog svetskog rata, objavila je sledeće studije ili oglede: Geteov helenizam (1933), Ljubav u filozofiji Spinozinoj (1933), Mistična i tragična misao kod Grka (1934), Štefan George (1934), Platonska i hrišćanska ljubav (1936), Kalist (1937), Tomas Man i problematika naših dana (1937) i druge. Nakon Drugog svetskog rata, u esejima Njegoš, Kabala i Filon, Njegoš i bogumilstvo, i Pesnik i njegova poezija, bavila se Njegošem i njegovim delom Luča mikrokozma. Anica je bila značajna i kao prevodilac. Prevela je Njegoševo delo Luča mikrokozma na engleski i nemački jezik, prevodila je Tomasa Mana, a u teoriji srpske književnosti ušla je zbirkom poezije Večeri na moru (1929). Po završetku Drugog svetskog rata, Anica Savić Rebac je izabrana za vanrednu, a kasnije i redovnu profesorku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
Život će okončati samoubistvom, kako je napisala u „ punoj lucidnosti intelekta i volje“, posle iznenadne smrti muža Hasana Rebca, čoveka koji je za nju bio otelovljenje topline, ahilejske smelosti i balkanske iracionalnosti. Sahranjena je na Novom groblju u Beogradu. Posthumno su joj objavljena dela: Antička estetika i nauka o književnosti (1954) i Helenski vidici (1966). Zahvaljujući drugoj Novosađanki, Darinki Zličić, sabrana dela Anice Savić Rebac u sedam knjiga su objavljena u periodu od 1984-1988. Savremenom i sveobuhvatnom sagledavanju života i dela Anice Savić Rebac, doprinos je dala i Ljiljana Vuletić monografijom Život Anice Savić Rebac (2002). Zaostavština ove Novosađanke čuva se u Matici srpskoj i Univerzitetskoj biblioteci Svetozar Marković u Beogradu. Anica Savić Rebac je stanovala u ulici Svetozara Miletića 13. U toj kući, sastajala se tadašnja društvena elita Novog Sada. Njen portret, rad Uroša Predića, čuva se u Matici srpskoj. Jedna ulica u novosadskom naselju Slana bara danas nosi njeno ime kao i ogranak Gradske biblioteke, u kojem čitaoci mogu da pozajme knjige na stranim jezicima i jezicima nacionalnih manjina. Spomen-obeležje treba postaviti na kuću u ulici Svetozara Miletića 13.
Tekst preuzet iz knjige, Ženska imena Novog Sada
Turistička organizacija Grada Novog Sada
