loader image

JUNAČKIM KORACIMA NAŠIH PREDAKA KROZ 20. VEK: Ko sme taj može, ko ne zna za strah, taj ide napred“ – Živojin Mišić

Hodeći glavnim gradom Beogradom, na adresi Kneza Miloša, jedna strana ulice privlači poglede prolaznika. Na zgradi urušenog Generalštaba, ističe se simbol ponosa, prkosa i vojne tradicije, koji je oslikan u citatu navedenom u naslovu teksta. Mlađe generacije, te snažne reči, čuvenog vojskovođe, Živojina Mišića, danas citiraju, a one glase: „Ko sme taj može, ko ne zna za strah, taj ide napred“.

O nekim ljudima se priča, za neke se čulo, a o nekima se ostavlja pisani trag u vidu biografije. Jedna od ličnosti koja ne sme pasti u zaborav, čije pomen imena budi ponos, a svako napisao slovo ostavlja trag divljenja za sobom je, vojvoda Živojin Mišić. Naredne redove posvećujemo slavnom vojvodi kako bi ostavili u amanet mlađim generacijama da pored citiranja Živojina Mišića, poznaju i njegov život i delo.

Sredinom 19. veka, tačnije  1855. godine u porodici Mišić, naseljenoj u selu Struganiku, pokraj Mionice, na svet je došao muški naslednik, od oca Radovana i majke Anđelije. Roditelji su mu dali ime Živojin, a kako i ne bi kada je bio poslednje trinaesto dete, koga smrt nije zadesila, rodio se živ. Živojin Mišić je odrastao na selu, gde se čuvala stoka i obavljali radovi u polju.

U zemlji Srbji narod je uveliko počeo da se školuje. Jedan od njih koji je upisao i završio osnovno obrazovanje, a potom i gimnaziju bio je upravo Živojin Mišić. Kao muška figura i s obzirom na vreme u kom je odrastao požele je da upiše vojne škole i da ponese zelenu uniformu. Želja mu se ostvarila. Godine 1874. godine primljen je u 11 klasu Artiljerijske škole bez prijemnog ispita. Period školovanja ga je odvojio od kuće. Kada je bio mlad izgubio je oca i domaćinstvo je palo na majku. Ne čudi podatak da je svako slobodno vreme i raspust gledao da provede sa porodicom, radeći na imanju. Vojno obrazovanje je na trenutak bilo prekinuto „srpsko – turskim ratom (1876- 1877)“. Kao pitomac dobio je ratni raspored i prvi zadatak u ratnim dešavanjima. Već i u tim trenucima moglo se naslutiti da će se o Živojinu Mišiću tek pripovedati kao o velikom vojniku.

Život Živojina Mišića izaziva radoznalost  i toliko godina kasnije. Živeo je inspirativno i na privatnom i na poslovnom polju. Koliko je bio posvećen i uspešan u vojnoj karijeri, isto toliko je imao zanimljiv privatni život.

Na ratištu bitke nije lako dobijao, a ispostavilo se da i ženu svog života nije lako osvojio. Živojin Mišić je bio u braku sa Lujzom Krinker, ćerkom bogatog Švajcarca, nemačkog porekla. Prvo upoznavanje desilo se u Beogradu, u parku. Kao pitomac Vojne akademije, sedeo je na klupi i čitao knjigu na nemačkom jeziku. Mlada  Lujza mu je prišla i bila iznenađenja videvši ga sa nemačkom literaturom. Kako je ostalo zapisano u istoriji, tom prilikom su popričali i svako je otišao na svoju stranu. Drugo upoznavanje desilo se na balu oficira u aranđelovačkom Starom zdanju koje je izgradio Lujzin otac, Fridrih. Iako su od samog starta roditelji negodovali, Lujza koja je tada imala 16 godina  nije se odvajala od Živojina na plesnom podijumu. Njenim roditeljima je postalo očigledno da im se kćer zaljubila u seljačkog sina, ali i pored ucena koje su kasnije dolazile, nisu uspeli da je odgovore od namere da se uda. Svoje viđanje i vezu započeli su u Beogradu, a venčali su se 30. oktobra 1884. godine. Njihova čista ljubav zaslužuje da se spomene i slavi ljubav i predstavlja uzor današnjim naraštajima. Mlada žena se odrekla komfornog života i materijalnog bogatstva da bi se posvetila oficiru, i sledila njegov put. Iz bračne zajednice imali su šestoro dece, a mesto stanovanja su često menjali, s obzirom na prirodu posla. Živojin Mišić je do poslednjeg trenutka bio u zagrljaju svoje Lujze, kojoj je umro u naručju. Ona je živela još 35 godine posle smrti supruga.

Ratna biografija Živojina Mišića

Njegova junačka čizma ostavila je svoj trag na svakoj vrleti, planini i stazi širom Balkanskog poluostrva. Ispod vojnog šinjela mu je kucalo vojničko srce, na ramenima je nosio brigu i teret celog naroda, više je prešao peške u godinama ratovanja nego običan čovek za ceo svoj život. Živojin Mišić, predvodio je jednu kraljevsku vojsku, koja mu je čuvala leđa, a svi oni zajedno odneli su veliku pobedu u brojnim ratovima krajem 19. i početkom 20. veka.

Uzeo je učešće u oba „srpsko – turska rata“ i napredovao u službi ističući se kao izuzetan strateg i predvodnik koji je znao da motiviše svoje vojnike. Mišić je uživao strahopoštovanje među svojim saborcima. Imao je vojničko držanje, ostar prodoran pogled i harizmu koja je plenila. Svugde i pred svima je nastupao svojom čeličnom voljom i nije se pokoravao nikome, ostao je veran svojim principima i idealima za koje je živeo. Zanimljiv podatak je da je Živojin Mišić bio pedagog na Vojnoj akademiji, gde je svoje iskustvo preneo mnogim pitomcima. Pisao je i objavljivao je knjige. Prvi put je penzionisan posle Majskog prevrata, ali je ubrzo reaktiviran 1909. godine, na lični zahtev načelnika Vrhovne komande, generala Radomira Putnika, koji ga je imenovao za pomoćnika. Usledili su Balkanski ratovi, a Mišić je imao ulogu pomoćnika glavnog komandanta. Iz čuvene Kumanovske bitke 1912. godine unapređen je u čin generala. Živojin Mišić uzima učešće i u Drugom balkanskom ratu, međutim po završetku biva po drugi put penzionisan. Kako život piše romane, opet je vraćen u službu uoči početka Prvog svetskog rata i postavljen je za pomoćnika načelnika štaba Vrhovne komande.

Bitan trenutak u životu jednog oficira poput Mišića dolazi u Prvom svetskom ratu. Duge četiri godine na frontu, usponi i padovi, gubici i pobede urezale su se u biografiju velikog vojnika. Pod komandom Živojina Mišića nad Prvom armijom i njegovoj brilijantnoj strategiji, izvojevali smo pobedu u Kolubarskoj bitci. Njegove zasluge nagrađene su unapređenjem u čin vojvode, decembra 1914. godine. Dolaze mračne godine u srpskoj istoriji gde smo se našli na korak od provalije i zbrisanja jednog naroda. Albanska golgota je odnela mnogo života, a učešće u njoj je uzeo lično sam vojvoda. Posle prelaska Albanije poslat je na lečenje u Francusku, da bi se vratio i ponovo preuzeo komandu nad Prvom armijom. Komandovao je srpskom vojskom prilikom proboja Solunskog fronta. Tamo gde su se lomila koplja, gde se srpska vojska izdigla iz pepela, gde se odlučivala sudbina i postojanje srpskog naroda, Mišić je preuzeo komandu i zapovedao „Sa punom voljom i nadom u Boga napred junaci“.

Ishod kraja Prvog svetskog rata je poznat i prepričava se u svim svetskim udžbenicima, a vojvoda Mišić je poneo brojna odlikovanja kako na domaćem terenu, tako i od stranih sila. Za više od četiri decenije vojne karijere postao je besmrtan.

Preminuo je 20. januara 1921. godine i sahranjen je u Beogradu. Slika poslednjeg ispraćaja govori o veličanstvenosti čoveka.

Živojin Mišić, jednom prilikom je izrekao „U ratu se lako gubi glava, ali se lako gubi i obraz“, te premise držao se ceo svoj život i nije odstupao ni za pedalj, ni pred kraljem ni pred namesnikom. Budimo danas makar za mrvu časni i istrajni kao što je bio vojvoda Živojin Mišić, jer to od nas očekuju naši preci.

 

Pobeda – info

Podeli tekst